tajna vjestina

Stranice jedne mladosti

vjestina | 22 April, 2011 19:25

Ćutim dok gledam jednu tek poniklu brezu, što se uvija pred učestalim naletima vjetra. Tek procvala i zakoračila u svijet, da svojom nevinom ljepotom oplemjenjuje i izaziva divljenje, a već se povija ponizno, nedužno.

Ove misli ne pređoše mi preko usana. Možda sam htjela da ih potisnem u neki ćošak odbačenih sjećanja. Da ubijedim sebe da grešno mislim. Da se varam. Zato se u tom mom zagonetnom ćutanju osjeti nespokoj i strepnja. Najednom sam imala osjećaj da je ona nevina breza odraz moje mladosti u ogledalu.
I ona je tako nježna, blaga. Samo što je progledala puna snage, jedrosti, nadahnuća. Ali u svoj toj snazi u želji za slobodom i vinućem krila se besana krhkost i trag nemoći. Svaki list, što odneo je vetar koji se osjeća hrabro i ponizno što to čini, predstavlja još jednu izgubljenu nadu moje mladosti. Onu, što je čvrsto održana u rukama s vjerom da će vječno biti tu i trajati. Ipak obeskriljena je i ona. Vjetar predstavlja one koji su to učinili. Ocrtava njihove konture; kroz njega se nazire lice i namjera zlopakosnih, zavidnih. Zeljnih slave i priznanja za svoja nitkovska djela. Od kuda taj vjetar dođe. Sa istoka ili zapada koji vječnu borbu tame i sjaja vode. Sa nečije duše, da nije možda, hladnoća i nemir oterana, pa pretočena u vjetar. Ne... On je bio tu u našem okruženju, vrebao je najpovoljniji trenutak da napadne. Čekao je nešto novo, neiskvareno što nije spoznalo zlo. Čekao je našu mladost. Ali kidamo i posljednje komadiće snage i borimo se. Naša mladost čista i zdrava protiv oholog, ozloglašenog društva. Neće se ona predati. Boriće se i sada i u nekom novom trenutku. Sa zebnjom i strepnjom. Pokušaće da ostane nevina, blištava i nedužuna.

Moje pređašnje ćutanje prekinu nešto što sada prevalih preko usana. Neće li i moja mladost ponizno klečati i čekati svoju kaznu? Neće li biti osuđena za svoju čistotu i beskrajnu bjelinu duše? Hoće li i ova moja mladost ostati obeskriljena? Bez mogućnosti vinuća, cvetanja i leta ka zrelosti. Hoće li svi gledati kako je ruši i pokorava „ on “ predstavnik društva. On koji hara i čini šta mu je volja? U svoj mojoj agoniji i beskraju ovih pitanja, koja možda neće dobiti odgovor i nadu za spas, ote se i jedno što bi presudno, istinito, otkriveno i konačno: „Kuda nas to vjetar nosi“ ?