tajna vjestina

Lako je kad te neko ni ne zavoli...

Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...

Ćutim dok gledam jednu tek poniklu brezu, što se uvija pred učestalim naletima vjetra. Tek procvala i zakoračila u svijet, da svojom nevinom ljepotom oplemjenjuje i izaziva divljenje, a već se povija ponizno, nedužno.

Ove misli ne pređoše mi preko usana. Možda sam htjela da ih potisnem u neki ćošak odbačenih sjećanja. Da ubijedim sebe da grešno mislim. Da se varam. Zato se u tom mom zagonetnom ćutanju osjeti nespokoj i strepnja. Najednom sam imala osjećaj da je ona nevina breza odraz moje mladosti u ogledalu. 
I ona je tako nježna, blaga. Samo što je progledala puna snage, jedrosti, nadahnuća. Ali u svoj toj snazi u želji za slobodom i vinućem krila se besana krhkost i trag nemoći. Svaki list, što odneo je vetar koji se osjeća hrabro i ponizno što to čini, predstavlja još jednu izgubljenu nadu moje mladosti. Onu, što je čvrsto održana u rukama s vjerom da će vječno biti tu i trajati. Ipak obeskriljena je i ona. Vjetar predstavlja one koji su to učinili. Ocrtava njihove konture; kroz njega se nazire lice i namjera zlopakosnih, zavidnih. Zeljnih slave i priznanja za svoja nitkovska djela. Od kuda taj vjetar dođe. Sa istoka ili zapada koji vječnu borbu tame i sjaja vode. Sa nečije duše, da nije možda, hladnoća i nemir oterana, pa pretočena u vjetar. Ne... On je bio tu u našem okruženju, vrebao je najpovoljniji trenutak da napadne. Čekao je nešto novo, neiskvareno što nije spoznalo zlo. Čekao je našu mladost. Ali kidamo i posljednje komadiće snage i borimo se. Naša mladost čista i zdrava protiv oholog, ozloglašenog društva. Neće se ona predati. Boriće se i sada i u nekom novom trenutku. Sa zebnjom i strepnjom. Pokušaće da ostane nevina, blištava i nedužuna.

Moje pređašnje ćutanje prekinu nešto što sada prevalih preko usana. Neće li i moja mladost ponizno klečati i čekati svoju kaznu? Neće li biti osuđena za svoju čistotu i beskrajnu bjelinu duše? Hoće li i ova moja mladost ostati obeskriljena? Bez mogućnosti vinuća, cvetanja i leta ka zrelosti. Hoće li svi gledati kako je ruši i pokorava „ on “ predstavnik društva. On koji hara i čini šta mu je volja? U svoj mojoj agoniji i beskraju ovih pitanja, koja možda neće dobiti odgovor i nadu za spas, ote se i jedno što bi presudno, istinito, otkriveno i konačno: „Kuda nas to vjetar nosi“ ?

Ljepljivo jutro grudi mi steže Svitanje novo mami i boli

K’o nijemi zvižduk na pustoj pruzi. bojama tihe usnule suze.

Ima li išta na svijetu teže Korak te ovaj još prati i voli.

Od tvoga lika u mojoj suzi? Ne shvata što mu te i zašto uze.

Dan ima okus odsutnog smiješka. Još jedan praznik bez tebe tiže.

Ulice poznam po tvome hodu. Glasna tišina stope mi prati.

Skupo se plaća i san i greška Znam, što si dalje sve sam ti bliže.

Na ovom ludom, ukletom brodu. Al to se uvijek prekasno shvati ...

Ja sam sve i nista....svacija i nicija...ja sam tajna...ja sam vjestina...

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi
• Administracija

• I na kraju....kraj .....
• I OPET MI DUSA SVE O TEBI SANJA - SANTIC
• Ako vec ne znas...
• Antic
• Kako se ljudi rukuju?
• Ako te odvedu...
• Studentski zivot
• Za * * *
• U pravu si...Miroslav Pilj
• Suza...

• ...iznenada... [18]
• Nemi sagovornik... [7]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom